U nastavku 158. plenarne sjednice Ustavni sud Bosne i Hercegovine je razmatrao i odlučivao o apelacijama, te o pitanjima relevantnim za funkcioniranje Ustavnog suda BiH.
Ustavni sud izdvaja sljedeće odluke:
AP-1253/21 – Ustavni sud je odbio apelaciju apelanta koji je u postupku pred redovnim sudovima bio u ulozi tuženog po tužbi koju je tužilac podnio protiv apelanta zbog stjecanja bez osnova. U konkretnom slučaju je, između ostalog, relevantno sljedeće: Iz zapisnika Osnovnog suda s ročišta za glavnu raspravu održanog 16. januara 2017. godine, koji je dostavljen u prilogu apelacije, proizlazi da je ročište počelo u 9 sati, da je na ročištu bio prisutan apelant u svojstvu tuženog, te da za tužioca nije pristupio niko iako je tužilac uredno obaviješten. Nakon toga, sud je, na apelantov prijedlog, donio rješenje da se tužba u ovoj stvari smatra povučenom. Osnovni sud je u nastavku zapisnika konstatirao da je u 9.06 pristupila tužiočeva zastupnica, u vrijeme dok je apelantov punomoćnik diktirao zahtjev za naknadu troškova postupka, koja je svoj izostanak opravdala kašnjenjem sata na zidu kancelarije. Osnovni sud je na zapisnik donio rješenje kojim je stavio van snage rješenje s istog ročišta po kojem se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom, nakon čega je ročište nastavljeno. Zbog opisanog ponašanja postupajuće sutkinje Osnovnog suda apelant je podnio zahtjev za njeno izuzeće. Predsjednik Osnovnog suda je rješenjem od 23. januara 2017. godine usvojio zahtjev za izuzeće navedene sutkinje u tom predmetu, nakon čega je predmet presigniran u rad drugom sudiji. U obrazloženju rješenja navedeno je da je sud, u smislu člana 97. stav 3. i člana 198. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vezan za svoja rješenja i ne može ih izmijeniti jer nije odlučivao o procesnim pitanjima koja se odnose na upravljanje parnicom. Navedeno, prema ocjeni predsjednika suda, navodi na zaključak da se nije moglo mijenjati rješenje kojim se smatra da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari povučena. Kako je postupajuća sutkinja donijela rješenje o stavljanju van snage rješenja kojim se smatra da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari povučena, dakle suprotno članu 97. stav 3. ZPP-a, predsjednik suda je ocijenio da navedeno predstavlja okolnost koja je dovela u sumnju nepristrasnost sutkinje, zbog čega je traženo njeno izuzeće.
U vezi s tim, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju, iako je predsjednik suda utvrdio da je sutkinja postupila protivno članu 97. stav 3. ZPP-a kada je na zapisniku s ročišta opozvala rješenje o povlačenju tužbe, insistiranje na ostanku na snazi rješenja o povlačenju tužbe bilo pretjerano formalističko i suprotno osnovnim načelima pravičnog i ekonomičnog vođenja parničnog postupka. Sankcija za kašnjenje od svega šest minuta, u situaciji kada je tužiočeva zastupnica odmah po dolasku objasnila razloge i zatražila nastavak rasprave, a sud to ocijenio opravdanim, ne bi bila srazmjerna cilju procesne discipline, niti bi služila interesima pravde. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, iako povrat u prijašnje stanje nije formalno zatražen, Osnovni sud suštinski postupio po članu 328. ZPP-a jer je odmah po dolasku tužiočeve zastupnice na ročište (nakon svega šest minuta) ocijenio kašnjenje opravdanim i nastavio raspravu. Na navedeni način je, prema ocjeni Ustavnog suda, Osnovni sud faktički odobrio povrat u prijašnje stanje stavljanjem van snage rješenja o povlačenju tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije izmijenio već konačnu procesnu odluku, suprotno članu 84. stav 1. ZPP-a, nego je preispitao svoje postupanje u toku istog ročišta, u svjetlu naknadno nastale okolnosti (dolazak punomoćnika i opravdanje). U smislu navedenog, Ustavni sud ističe da bi insistiranje na ostanku rješenja o povlačenju tužbe uprkos neznatnom i opravdanom kašnjenju vodilo neopravdanom formalizmu, nepotrebnom procesnom usložnjavanju i povredi načela ekonomičnosti iz čl. 7. i 10. ZPP-a. Imajući i vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud suštinski pravilno primijenio pravne institute, čak i ako formalno nije koristio termin „povrat u prijašnje stanje“.
Također, Ustavni sud ukazuje da procesna poštenost praktički znači stranački koncipiran kontradiktorni postupak u kojem su saslušane obje strane tako da je objema stranama osiguran međusobno ravnopravan položaj pred sudom. Evropski sud je u predmetu Lazarević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, predstavka broj 61435/08, odluka o dopuštenosti od 30. septembra 2010. godine, s daljnjim referencama) naveo: „[…] Sud ponavlja da koncept poštenog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak. To pravo znači da stranke u krivičnom ili građanskom postupku moraju, u načelu, imati priliku ne samo obznaniti bilo koji dokaz koji je potreban da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i znati za sve predočene dokaze i očitovanja, odnosno podnesene radi utjecaja na odluku suda i davati primjedbe na njih […]. Ovo se stajalište ne mijenja kada je očitovanje neutralno u pogledu pitanja o kojem treba odlučiti sud ili, prema mišljenju određenog suda, ne predstavlja nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja se već nije pojavila u pobijanoj odluci […].“ U svjetlu navedene prakse, Ustavni sud smatra da bi insistiranje na ostanku rješenja o povlačenju tužbe, uprkos neznatnom kašnjenju tužiočeve punomoćnice, predstavljalo pretjerani formalizam u smislu navedene prakse Evropskog suda i dovelo bi u pitanje procesnu poštenost postupka koja zahtijeva da sud uvaži okolnosti slučaja i omogući strani da ostvari pravo na saslušanje bez nepotrebnog formalnog opterećenja.
AP-2548/21 – Ustavni sud je u konkretnom slučaju odbio apelacije. Naime, apelanti su sudski vještaci i oni su na osnovu naloga sudova u ranije vođenim postupcima izvršili vještačenja. Sudovi su u tim postupcima donijeli rješenja kojima je određeno da se apelantima na ime naknada za vještačenje isplate precizirani novčani iznosi. Novčane naknade, koje su sudovi rješenjima odredili na ime troškova vještačenja, apelantima nisu isplaćene. Stoga su oni pokrenuli parnične postupke protiv tužene Republike Srpske tražeći njihovu isplatu. Osnovni sudovi u Banjaluci i Kotor-Varoši su usvojili tužbene zahtjeve uz obrazloženje da su novčane naknade za vještačenje uplaćene na račun posebnih namjena – depozitni račun, kojim upravlja i raspolaže Ministarstvo finansija RS. Usvajanje tužbenih zahtjeva obrazloženo je i primjenom člana 749. ZOO-a, te je ukazano da je između apelanata i tužene zasnovan ugovor o nalogu jer su sudovi za vještačenja angažirali apelante. Utvrđeno je da je postupanje tužene suprotno zakonskim odredbama i apelantima je pričinjena šteta u smislu relevantnih odredbi ZOO-a. Okružni sud u Banjaluci je uvažio sedam žalbi tužene tako da su, u konačnici, tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni. Preostale tri žalbe tužene su odbijene i potvrđene prvostepene presude. Vrhovni sud Republike Srpske je usvojio revizije tužene izjavljene protiv drugostepenih odluka kojima su njene žalbe odbijene, te su nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjevi odbijeni. Ustavni sud je u obrazloženju odluke podsjetio na svoju praksu u kojoj je razmatrao ista i slična činjenična i pravna pitanja (odluke br. AP-4621/20 i AP-367/21) koja se odnose na rješenja o troškovima za izvršena vještačenja kao izvršne isprave. Istaknuto je da su apelanti odranije raspolagali sudskim odlukama o isplati troškova za izvršena vještačenja, te samim tim imaju mogućnost da pokrenu izvršne postupke. Prema mišljenju Ustavnog suda, pravomoćno utvrđena potraživanja nisu ni trebala biti predmet ponovnog razmatranja u bilo kakvom postupku jer se time dovodi u pitanje sam značaj i svrha donesenih rješenja o isplati troškova za izvršena vještačenja. Stoga je Ustavni sud zaključio da apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će, pored postojećih rješenja o isplati troškova vještačenja, tužbeni zahtjevi biti ostvareni u parničnim postupcima. Ustavni sud smatra da su apelanti prema redovnom toku stvari, uprkos prvobitno zauzetom stavu izvršnih sudova da se ne radi o izvršnim ispravama, umjesto podnošenja tužbi trebali pokrenuti izvršne postupke protiv tužene i tako namiriti potraživanja.
AP-1642/22 – U ovom predmetu pred Sudom Bosne i Hercegovine je prvobitno vođen jedinstveni krivični postupak protiv apelanta i S. Š. zbog krivičnog djela davanja dara i drugih oblika koristi, a protiv A. M. zbog krivičnog djela primanja dara i kršenja zakona od strane sudije. Nakon toga je došlo do razdvajanja krivičnog postupka protiv apelanta i S. Š. u odnosu na optuženu A. M. U predmetnom krivičnom postupku apelant je presudom Općinskog suda u Sarajevu, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, osuđen da je počinio krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi. Ustavni sud je u svojoj odluci istakao da je pravilno provođenje pravde u okolnostima konkretnog slučaja podrazumijevalo obavezu Kantonalnog suda da prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi uzme u obzir novonastalu okolnost – oslobađajuću presudu protiv optužene A. M. jer se radilo o odlučnom pravnom pitanju koje se dovodi u vezu s utvrđenjem apelantove krivičnopravne odgovornosti i postojanjem koruptivnog saveza – sporazuma između apelanta, S. Š. i A. M. Navedeni propust Kantonalnog suda koji se odnosio na ignoriranje specifičnog, relevantnog i važnog pitanja od kojeg zavisi postojanje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret rezultirao je nedostatkom adekvatnog obrazloženja sudske odluke u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta. Stoga je Ustavni sud usvojio apelaciju i zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na obrazloženu sudsku odluku.
AP-983/24 – Ustavni sud je u ovom predmetu usvojio apelaciju, zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na nalazu i mišljenju vještaka optužbe, o čijoj zakonitosti Okružni sud nije dao uvjerljivo obrazloženje, te kada u postupku, posmatranom u cjelini, nije otklonjena sumnja o postojanju određenih odlučnih činjenica na način koji je povoljniji za apelanta, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Ustavni sud je ukinuo presude Vrhovnog suda i Okružnog suda i predmet vratio Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u postupku u kojem su donesene osporene presude apelant je optužen da je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u optužnici, kršeći odredbe člana 36. stav 1. Zakona o osnovima sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Stavljeno mu je na teret da je prilikom uključivanja sa sporednog na magistralni put vozilom preduzeo radnju skretanja ulijevo, a prethodno se nije uvjerio da tu radnju može izvesti na siguran način, bez ometanja vozila koja dolaze s njegove lijeve strane. Tužilaštvo je tvrdilo da je tom radnjom apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (2) Krivičnog zakona Republike Srpske.
Osnovni sud je Presudom broj 91 0K 036214 18 K od 11. novembra 2019. godine apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo za koje je optužen. U ovom predmetu Okružni sud je ukinuo presudu zbog neobrazloženosti sigurnosti skretanja i naložio novo suđenje. Nakon provođenja „supervještačenja”, Osnovni sud je presudom donesenom u ponovljenom postupku apelanta proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je presudom preinačio prvostepenu presudu i apelantu izrekao kaznu zatvora od četiri godine. Ocijenjeno je da su pravilno prihvaćeni iskazi svjedoka, materijalni dokazi i nalazi vještaka optužbe i Saobraćajnog fakulteta, dok je nalaz odbrane opravdano odbijen. Ustavni sud je utvrdio da ni u izreci ni u obrazloženju rješenja kojim je određeno tzv. supervještačenje nisu navedene činjenice u pogledu kojih se vještačenje vrši, iako je to izričito propisano drugom rečenicom člana 161. stav (1) Zakona o krivičnom postupku. Zatim, Ustavni sud je utvrdio da iz odluke Okružnog suda ne proizlazi jasan stav o prihvatljivosti tog dokaza. Umjesto toga, prema mišljenju Ustavnog suda, sud je zauzeo kontradiktoran pristup navodeći da odluka o vještačenju nije donesena u skladu sa zakonom, ali istovremeno tvrdeći da se presuda o apelantovoj krivici ne zasniva na tom vještačenju, već isključivo na nalazu vještaka optužbe. Ustavni sud je ocijenio i da nije uvjerljivo utvrđena uzročna veza između apelantove radnje i nastale posljedice. Dodatno, sudovi nisu pružili obrazloženje zašto isključivu odgovornost za nezgodu i njene posljedice snosi apelant, niti su razmatrali mogući doprinos drugih uzroka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da postupak, posmatran u cjelini, nije otklonio sumnje u pogledu odlučnih činjenica na način povoljniji za apelanta, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
AP-2339/21 – U ovom predmetu apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu protiv „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo (tužena) radi naknade štete. Presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda FBiH, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Prema obrazloženju sudova, apelant je s pravnim prednikom tužene („Volksbank BiH“ d.d. Sarajevo) zaključio ugovor o otvaranju i vođenju računa za obavljanje platnih transakcija u zemlji. Tim ugovorom apelant se obavezao da će naloge za plaćanje podnositi na propisanim obrascima, koje će potpisati i ovjeriti ovlaštena lica čiji su potpisi deponirani kod tužene. Tužena se, s druge strane, obavezala da će po tim nalozima vršiti plaćanja. Prema mišljenju redovnih sudova, na apelantu je bio teret dokazivanja da je pretrpio štetu zbog toga što je tužena prekršila ugovorene obaveze, ali apelant takvu svoju tvrdnju nije dokazao ni finansijskim vještačenjem. U vezi s tim, obrazloženo je da sama povreda ugovorene obaveze ne mora nužno rezultirati štetom, naročito kada se ima u vidu da je naloge za transakcije s apelantovog računa potpisivao apelantov direktor. Ukoliko je došlo do umanjenja apelantove imovine, on je to mogao dokazivati svojom finansijskom dokumentacijom (bruto bilans) iz spornog perioda. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Posebno, Ustavni sud je ukazao da su sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da apelant nije dokazao svoje tvrdnje detaljno obrazložili. Stoga je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, prava na imovinu, kao i prava na djelotvoran pravni lijek, pa je apelaciju odbacio zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Na ovoj sjednici Ustavni sud je odlučivao i o određenim relevantnim personalnim pitanjima.
Tako je, u skladu sa članom 82. Pravila Ustavnog suda, na današnjoj plenarnoj sjednici novoizabrana sutkinja Larisa Velić dala i potpisala svečanu izjavu. Sutkinja Velić preuzet će dužnost 31. maja 2025. godine. Mandat dosadašnje sutkinje i predsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić prestaje 30. maja 2025. godine zbog odlaska u penziju.
Nadalje, na ovoj sjednici Ustavni sud je, u skladu sa čl. 83. i 84. Pravila Ustavnog suda BiH, imenovao sudiju Mirsada Ćemana za predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za preostali period mandata dosadašnje predsjednice Seade Palavrić. Mandat imenovanog predsjednika Mirsada Ćemana počinje 31. maja 2025. godine.
